Aha, danas opet postim. Čišćenje organizma. Ma mo'š mislit'. O čemu mislim pisati ne znam. Gledala sam jučer po tko zna koji put Ratove Zvijezda, pa sam misila pisati kao Master Yoda, onako reverzno. Ali neću. Znam. Kad završim faks i sve, želim malo raditi i štedjeti, i onda otići gdje god mi se ide. Prije sam htjela u NY, a sad želim u London. Želim živjeti u nekom ogromnom gradu gdje nitko nikog ne poznaje. I ne želim ništa u životu raditi, nikakvu profesiju, niti imati bilo koga, nego samo lutati. Ono, kao, 'sloboda'. Ideš gdje želiš. Uzmeš biciklu, kacigu i ruksak i voziš se. Samo tako. I baš te briga. Kad ti treba novac zaposliš se, i onda opet odeš. I baš te briga za sve. Neki glas u glavi mi govori da nikad to neću imati hrabrosti napraviti, ali ja stvarno ne želim život provesti u jednom gradu, raditi, imati muža (o ne!!) i djecu (neee!!!), i biti vezana uz jedno mjesto. Cijeli život. I onda umrijeti. Cijeli život živjeti stresno. Kao 98% današnje populacije. Nema šanse. To društvo radi od ljudi. Oni ljudi koji su na vrhu, koji su moćni i kojima je lijepo, zbog njih devedesetosam posto ljudi živi tako bijedno bez da su svjesni da oni tako ne moraju. E pa ja neću. Ja znam da mene nije briga. I ne mora se ništa raditi baš onako kako to drugi rade. ):-< |